Vjekovima oko nas na Balkanu veliki (velike sile) nešto mute, odnosno žele da nas, savremeno rečeno, definitivno izmiksiraju i pretvore u amorfnu masu. U tome smo se različito ponašali, ali na razne načine branili i u tome i među sobom sukobljavali i mirili.
U svakom slučaju, davali smo ogromne žrtve za opstanak i slobodu. U takvim uslovima se zametnula klica onoga po čemu su nas prepoznavali, a silni, moćni i osioni narodi – države i njihove elite, pežorativno nazivali Balkancima, a stanje našeg duha balkanizmom.
Naše je da vidimo gdje smo danas i šta nam je činiti na velikoj, polarizovanoj, vojnoj i političkoj geopolitičkoj sceni. Pri tome se opasno rukovoditi samo stvarnim kratkoročnim i zamišljenim dugoročnim utilitarizmom. Mnogo toga je varljivog. Krajem 20. vijeka izgledalo je da je svijet jednopolaran i da nam je sudbina zapečaćena zapadnim silama, na čelu sa SAD, što su naši rušitelji socijalizma doživljavali kao neumitnu volju međunarodne zajednice. U savremenim okolnostima vojno-politička jednopolarnost se izmijenila. Velika Rusija je ustala na obje noge. Kina je u svakom pogledu postala međunarodni džin koji i dalje istrajava i opstaje na socijalističkim pozicijama. Nije za potcjenjivanje ni nama nedokučiva i mistična Indija i njen sve veći značaj na međunarodnoj sceni. Uz sve to, Zapadu i njegovom NATO-u, Rusija je veliki trn u oku, a to pojačava i faktička podrška koju kontinuirano dobija od Kine, kao sve glasnijeg i zahtjevnijeg međunarodnog činioca.
U takvim međunarodnim okolnostima, Crnoj Gori, više danas nego juče, pruža se istinska mogućnost da obezbijedi vojno-političku neutralnost i ekonomsko i drugo partnerstvo sa svim zemljama koje to žele na principu ravnopravnosti. Poznato nam je da to sadašnja aktuelna vlast doživljava kao neprijatnost, jer se ista zavjetovala na pokornost i nesebičnu odanost zapadu, bez čega joj ne bi bio zagarantovan opstanak s obzirom na naše opštenarodno siromaštvo i nezadovoljstvo.
Vlast u svojoj ostrašćenosti optužuje Rusiju kako pomaže i podstiče masovni bunt naroda protiv aktuelne vlasti u Crnoj Gori. Mi, koji nijesmo umiješani u sve to, vjerujemo aktuelnoj vlasti da je Rusija protiv našeg učlanjenja u NATO i da su spremni da nam pruže višestruku podršku na tom planu. Vlast to zna, pa zaključuje po analogiji, jer je ispalo da je ne samo podržavala, nego i realizovala sve ono što nam je Zapad, isprva subverzivno, a kasnije otvoreno plasirao, preporučivao i učinio na planu razbijanja Jugoslavije, i to na razne načine, a naročito prilikom agresivnog bombardovanja 1999. godine (treba se samo podsjetiti da je to bambardovanje naša tadašnja i današnja – „patriotizmom“ nadahnuta – vlast, medicinskom terminologijom, nazivala NATO intervencijom, pa zbog toga danas ne treba da čudi njeno „časno“, još tada očekivano, djelanje).
U našem istorijskom pamćenju, pored nesumnjivih podrški koje smo u prošlosti imali od Zapada, imali smo i mnogo neprijatnosti u dva svjetska rata, a i ranije. Zbilja, Rusiju je Crna Gora doživljavala kao svoju vjekovnu zaštitnicu, na moralnom, kulturnom, prosvjetnom, ekonomskom i političkom planu. Istina, bilo je suštinskih nesporazuma, kao onaj 1948. godine, ali nikada vojnih pretenzija na naš suverenitet i teritorijalni integritet. Zbog svega toga su Crna Gora i Crnogorci više od drugih naroda ispoljavali veliku ljubav prema Rusiji, pa i onda kada za to nije bilo racionalnih razloga.
Saradnju sa svijetom, danas je moguće zasnivati bez ikakvih uslovljavanja na vojnom savezništvu – bez obzira sa koje strane ono dolazilo.
Uvjereni smo da nama ne odgovara svrstavanje u NATO, jer je ono u vrijeme Hladnog rata, a i danas, bilo usmjereno protiv Rusije, njene ekonomsko-političke moći i nesumnjive pozicije velike sile.Vladislav Vuković